Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Svi Vučićevi izbori – Normalizacija nenormalnosti
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Svi Vučićevi izbori – Normalizacija nenormalnosti

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 23. april 2024.

Naslov deluje pomalo dvosmisleno, ali tema nije. Kao što nema mnogo dileme ni oko odgovora na temu. Naime, doslovno ništa u vezi sa Vučićem i njegovim dolaskom na vlast nije bilo normalno i „regularno“, pa takvi svakako nisu bili ni izbori koje je Srbija pod njim imala i koje je on organizovao.

Na vlast je došao nekom vrstom „mini“ puča (ali sa „maksi“ posledicama), a svi potonji izborni ciklusi su služili samo da tu novostvorenu realnost njegove svevlasti retroaktivno perpetuiraju i kodifikuju.

Nije bio preterano omiljen čak ni u sopstvenoj stranci. Ali jeste bio nesumnjivo vredan, uporan i naročito sklon radu sa ljudima iz medija i bezbednosnog sektora. Inteligentan, ali neharizmatičan. „Vernost nacionalnoj ideji“ i lojalnost „Šefu“ uzimane su mu kao glavna vrlina – a on je u roku od par godina bukvalno obrnuo ideološki ćurak, politički uništio oba svoja „politička oca“ i uhapsio glavnog stranačkog sponzora. Na vlasti se nesumnjivo održava manipulacijom i beskrupuloznim korišćenjem doslovno svih državnih i paradržavnih resursa, Ali glavni adut i poluga prilikom dolaska vlast bilo je to što su ga, zapravo, svi potcenjivali.

Fanatična posvećenost cilju, kao i pomenuta medijska i bezbednjačka pasija, omogućile su mu da u nekoj vrsti „blickriga“ do nogu potuče pomalo lakomislene i nonšalantne „trijumvire“ i pobednike – među kojima on nije bio – nad Tadićevim demokratama 2012. No, dok se Toma, Dačić i Dinkić, takoreći, nisu ni osvrnuli, agilni Vučić (iako još uvek u svojstvu tek „Prvog potpredsednika vlade“) već  je držao rukama sve konce formalne i neformalne vlasti u zemlji.

Udaranje temelja

Pošto vreme neumitno leti, hajde da se malo podsetimo kako je to izgledalo. Prvi Vučićevi izbori održani su u trenutku kada je on već postao apsolutni gspodar situacije, mada to još uvek nije bilo formalizovano. Mišković je bio u zatvoru. Nikolić izolovan na Andrićevom vencu i sveden na „englesku kraljicu“ (ali bez kraljevske počasti i ugleda). A Dačić, iako formalno još uvek premijer, pritisnut „bananom“ i drugim aferama, bio neka vrsta ptice zarobljene u zlatnoj krletci – što mu je pisac ovih redova i predvideo još kada se 2012. laćao te funkcije.

Uslovi za opoziciono delovanje bili su mizerni. Ali činjenica da se u ovom periodu Vučić prevashodno bavio „svojima“, kao i da se, bar verbalno,  trudio oko svog proevropskog imidža (faza Maksa Vebera, isticanje Merkelove kao uzora itd.) stvorila je u delu javnosti pogrešan utisak kao da je taj period bio neko „zlatno doba“ demokratije pod Vučićem. A, zapravo, tada su udareni temelji svemu lošem što je kasnije usledilo.

Pre svega, tada je upostavljena tabloidna medijsko-politička matrica koja se kasnije samo ponavljala i usavršavala, uz povremenu zamenu pojedinih aktera. Postoji vrhovni  i zli „arhi-neprijatelj“ (tada je to bio Miroslav Mišković) i svi aktuelni politički protivnici su samo njegove emanacije, „pudlice“ „plaćenici“, poslušnici“ i „izvršioci“. I postoji, tom zlu nasuprot, „vrhovno dobro“ (odnosno ON, „PPV“, „Spasilac“, „Izbavitelj“, skroman, ali neustrašiv) koji se protiv tog stoglavog zla herojski bori. 

Bilo je to vreme Vučićeve najveće idile sa „međunarodnom zajednicom“ i domaćim „proevropskim“ i NVO snagama. Odnosno, vreme prihvatanja (Prvog) Briselskog sporazuma i njegove „implementacije“, tj. njegovog brutalnog nametanja Srbima sa severa KiM, uz uklanjanje svih koji su se tom nazovi „sporazumu“ protivili.

Sem tabloidnog cunamija, prvi parlamentarni izbori u Vučićevoj eri inaugurisali su i jedan novi tip odnosa između centra vlasti i tzv. „konstruktivne opozicije“. Nije da i ranije nije bilo „omiljenih opozicionara“. Ali je kod Vučića taj odnos sa improvizacije i ličnih simpatija dignut na jedan sistemski nivo i, takoreći, institucionalizovan, a poželjni opozicionari dobili neretko važniju ulogu od oficijelnih koalicionih partnera

Sem tabloidnog cunamija, prvi parlamentarni izbori u Vučićevoj eri inaugurisali su i jedan novi tip odnosa između centra vlasti i tzv. „konstruktivne opozicije“. Nije da i ranije nije bilo „omiljenih opozicionara“. Ali je kod Vučića taj odnos sa improvizacije i ličnih simpatija dignut na jedan sistemski nivo i, takoreći, institucionalizovan, a poželjni opozicionari dobili neretko važniju ulogu od oficijelnih koalicionih partnera. Tako su, recimo, Jovanovićev LDP i tadašnji (Koštuničin) DSS početkom te 2014. „principijelno“ i najžešće tražili vanredne izbore – koji im, realno, u tom trenutku, nisu odgovarali i koji su trebali jedino Vučiću. I Vučić im je, razume se, „izašao u susret“. Imena tih konstruktivnih lidera i stranaka su se vremenom menjala, neki su otpadali, ili odlazili u drugi plan, ali ih nikada nije manjkalo i oni predstavljaju važnu logističku i legitimacijsku bazu Vučićevog reživa. 

Neposredno pred izbore glavna opoziciona stranka (DS) definitivno se pocepala na Đilasovo i Tadićevo krilo i tako otpočela (tačnije, nastavila) seriju svojih beskonačnih deoba i – premda još uvek najjača u opoziciji – ušla u proces političke (samo)marginalizacije. A kao svojevrstan kuriozitet ovih izbora možemo uzeti i to što su oni koji su, za račun Vučića, izbore najglasnije tražili – ostali ispod cenzusa.

Sem lomljenja kičme DS-u, jedna od „kolateralnih“ posledica izbora 2014. bilo je – gle čuda?! – eliminisanje iz parlamenta svih opcija koje su se Briselskom sporazumu protivile. I dok su se Radikali sve vreme držali svog izolacionističkog principa, ostaje misterija zašto se, na primer, nisu udružili barem DSS i Dveri, i tako oformili jednu respektabilnu desnu političku snagu. No, s obzirom da se ista „misterija“, sa istim ili sličnim akterima, za ovih desetak godina ponavljala više puta, može se reći da ta stvar možda više i nije toliko misteriozna. 

Kako god. Novi izborni poraz je doveo do ostavke Vojislava Koštunice i njegovog potpunog povlačenja iz političkog života. Mimo Koštuničine volje (on je forsirao Aligrudića) na čelo DSS dolazi Sanda Rašković Ivić i kroz koaliciju sa Dverima i saradnju sa vanstranačkim nacionalnim intelektualcima podiže stranku iz vanparlamentarnog statusa. Za nagradu, Raškovićeva je za manje od dve godine naterana na ostavku i izbačena iz DSS-a, zbog „nediscipline“ i zbog toga što se – obratite pažnju – javno zalagala za saradnju sa strankama bivšeg DOS-a?! (Ma šta mislili o DOS-u, neobično je da to svom predsedniku – pardon, predsednici – zamera stranka koja je DOS osnovala i preko njega došla na vlast.) 

„Principijelnošću“ protiv ujedinjenja

Ovo pominjanje  „slučaja“ Sande Rašković nije samo puko podsećanje na jedan  skoro zaboravljeni detalj iz bliže političke istorije, već i ukazivanje na obrazac koji se ponavlja i koji je konstanta Vučićevog političkog i izbornog inženjeringa. On je, naime, nasuprot onome što svakodnevno govori, bukvalno alergičan na svaki nagoveštaj ozbiljnog opozicionog ujedinjavanja i saseca ga u korenu koliko god može. Sandin „magnum krimen“, stoga, nije bilo toliko to što je te 2016. vratila DSS u Skupštinu (mada ni to nije bilo baš predviđeno i poželjno), nego što je, skupa sa mojom malenkošću, glasno (i očito prerano) progovorila o potrebi najšireg opozicionog ujedinjavanja. Pa čak i preduzela neke korake u tom pravcu, kroz diskretne kontakte sa Bojanom Pajtićem, koji je u međuvremenu preuzeo DS.

E, to je već bilo neoprostivo. Posebno se na Raškovićku sručila lavina najgorih napada, uvreda i kleveta, što iz njene sopstvene stranke, što iz krugova „SNS-patriota“ po Pinku i Hepiju. A i Pajtićevo ime („Pajtić lopov“) mesecima je ukrašavalo novosadske zidove, ulice i trotoare. Tabloidi se podrazumevaju. I oboje su ekspresno smenjeni (ona nakon realnog uspeha, a on nakon relativnog neuspeha), a na njihovo mesto došli ljudi (Jovanović i Šutanovac) koji su, iz „ideoloških razloga“, principijelno (ili „principijelno“, teško je to sad reći, a nije više ni preterano važno) bili protiv bilo kakvog šireg udruživanja na opozicionoj sceni. I tako je Vučić, barem po tom pitanju, opet mogao mirno da spava.

Na već postavljene temelje, Vučić je u svakom izbornom turnusu dodavao poneki novi element političke destrukcije. Tako je 2016. kad mu je već za dlaku izmaklo da kompletnu opoziciju (sem tada ponovo poželjnih radikala) ostavi ispod cenzusa, smislio da im ne dozvoli da u Skupštini dođu do reči

Na već postavljene temelje, Vučić je u svakom izbornom turnusu dodavao poneki novi element političke destrukcije. Tako je 2016. kad mu je već za dlaku izmaklo da kompletnu opoziciju (sem tada ponovo poželjnih radikala) ostavi ispod cenzusa, smislio da im ne dozvoli da u Skupštini dođu do reči.

S obzirom da su čak četiri opozicione poslaničke liste završile sa rezultatom između 5 i 6 odsto, i uprkos tome što je među njima bilo dosta i onih „konstruktivnih“, poput Čede Jovanovića, Nenada Čanka i nekih drugih, bilo je to previše opozicije za Vučićev ukus, te je, uz pomoć Maje Gojković na mestu predsednice parlamenta i par naprednjačkih kamikaza smislio način kako da opoziciju bukvalno učutka. Na prvi pogled, može se učiniti da tu nema prevelikih razlika, ali svako upućeniji, uključujući i poslanike iz različitih saziva, posvedočiće da je izivljavanje skupštinske većine nad opozicijom u periodu 2016-2020. bilo na vrhuncu, što je i rezultiralo, najpre, opozicionim napuštanjem skupštinske sale, a onda i bojkotom onih „korona“ izbora 2020.

Nakon toga, čini se da su svi izvukli neku pouku. Vučić shvatio da mu, ipak, treba nekakva opozicija unutra – ali da je, po mogućstvu, ne bude previše. A i opozicionari su shvatili da je makar i neprijatan boravak u skupštinskoj sali možda ipak bolji od lomatanja po ulicama i trgovima srpskih gradova i sela (što ne znači da ne treba kombinovati i jedno i drugo).

Te 2016. u političku orbitu, pomalo slično kao danas dr Nestorović, meteorski je uleteo i DJB Saše Radulovića – i baš kao pravi meteor brzo i zgasnuo. A ono što ni jedan ni drugi neće priznati, niti hteti da vide, jeste da su uz sve njihove specifičnosti i možda iskrene namere, obojica svoj politički „bum“ doživeli zato što je to u datom trenutku odgovaralo i trebalo Aleksandru Vučiću – da bi suzbio one (DS, SPN) koje u tom trenutku video kao veću opasnost za svoju vladavinu.

I to je još jedan, možda manje vidliv, ali bitan element njegovog izbornog inženjeringa. Naime, za razliku od „beskompromisnih“ opozicionara sa tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su „svi isti“ (mada to često govori). I itekako se trudi da – razume se, iz ugla njegovih potreba i interesa – detektuje i „pogura“ ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra „manjim zlom“. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih „prihvatljivih“.  Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni „iznevere očekivanja“, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte.

U potrazi za „manjim zlom“

Ček, ček. Ali, ako je to tako, zašto je opozicija onda uopšte na svim tim, poprilično farsičnim, izborima učestvovala? E, tu je odgovor već malo kompleksniji, odnosno, ne može se svesti na jedan jedini uzrok. Pre svega, kao što vidimo ponovo i ovih dana, bojkot izbora uopšte nije lako organizovati. Zapravo, neretko je lakše, ili bar jednostavnije, izaći na njih, i proći kako prođeš, odnosno, kako je „zacrtano“, nego se mučiti oko neizlaska, navlačiti zbog toga na sebe gnev svemoćnog vlastodršca i još pri tom biti sumnjičen da si, zapravo, u dilu sa njim.

Osim toga, dobar deo građana ideja bojkota uglavnom zbunjuje i ne razumeju je, pogotovo što i vlast i njeni, što otvoreni, što skriveni dobošari tu stvar dodatno zamagljuju i predstavljaju kao nešto apriori mračno, antidržavno i subverzivno. A ne vole ga ni stranački aktivisti, jer ih on, naizgled – a ako se traljavo odradi, onda i zbilja – udaljava od glavnog cilja i motiva njihovog političkog angažmana. Konačno, iz svojih razloga, bojkot ne vole ni stranci – ni „istočni“, ni „zapadni“ – koji aktuelnu vlast otvoreno podržavaju sve ove godine, smatrajući da im ona više čini i više odgovara od haosa ili neke nejasne alternative.

Zato su od pet parlamentarnih izbora za Vučićevog vakta (2014. 2016. 2020. 2022. 2023. plus predsednički 2017. i zasebni beogradski 2018.) bojkotovani samo jedni (2020.), a i oni polovično, jer se dobar deo opozicionog korpusa polakomio na spušteni cenzus i, uprkos zaklinjanju da neće, ipak izašao na te izbore. A pri tome je teško reći koji su od njih bili gori, neregularniji i udaljeniji od kvalifikacije „slobodni i demokratski“. 

Opozicija je na te i takve Vučićeve izbore ipak izlazila, delom iz gore nabrojanih razloga, a delom zato što je režim UVEK, tj. u svakom trenutku tokom pretodnih deset godina, među oficijelnom opozicionom ekipom, slobodnim medijima i nezavisnim intelektualcima imao svoje spavače i igrače, bilo da su oni takvi bili od početka, bilo da su u međuvremenu „progledali“ ili „regrutovani“ 

Elem, opozicija je na te i takve Vučićeve izbore ipak izlazila, delom iz gore nabrojanih razloga, a delom zato što je režim UVEK, tj. u svakom trenutku tokom pretodnih deset godina, među oficijelnom opozicionom ekipom, slobodnim medijima i nezavisnim intelektualcima imao svoje spavače i igrače, bilo da su oni takvi bili od početka, bilo da su u međuvremenu „progledali“ ili „regrutovani“. Te, nominalno, opozicione stranke i ličnosti sistematski su minirali bilo kakvu zajedničku i suvislu opozicionu akciju, simulirale normalnost i pod firmom (zapravo, maskom) „principijelnosti“ i „dubljeg uvida“ u suštini pravdali i prali režimska nepočinstva.

Zapravo, rekao bih da najveći teg na generalno tegobnim opozicionim naporima predstavlja iluzija da je stanje „normalno“ (uz veće ili manje „nesavršenosti“), da je, više-manje, „uvek tako bilo“, kao i da je, kad malo bolje pogledamo, „svuda tako“. Neki to govore iz uverenja, neki iz interesa, neki iz rezignacije. Ali posledice su iste i pogubne. A najveća i najpogubnija je prihvatanje  političke nenormalnosti kao redovnog stanja, te pasivnost, apatija i rezignacija koje iz toga proizilaze.

Jer, ako je „tako uvek bilo“ i ako je, „svuda tako“, onda zbilja nema razloga da se nešto prevše potresamo zbog ovdašnjih izbornih nepravilnosti, krađa i prekrađa. A pogotovo nema razloga da se protiv istih aktivno bunimo i borimo. Zato je ta vrsta sofistike i relativizacije dugoročno gora i malignija od otvorenog (da ne kažem, „časnog“) SNS botovanja. 

Uteha za kraj

Ako se išta može izvesti iz prethodne rekonstrukcije, onda je to prilično pouzdan zaključak da Aleksandar Vučić dubinski ne trpi i ne podnosi opoziciju (pogotovo ne ujedinjenu), sem, naravno, one koju lično kontroliše, i da je svaki politički ili medijski pluralizam za njega prava noćna mora i nužno zlo, koje, eto, katkad mora malo da istrpi, do prve prilike. I, iskreno govoreći, mora se priznati da je u sistematskom zatiranju tog pluralizma i svakog oblika autonomnog stranačkog života bio izuzetno angažovan, posvećen i uspešan. Uostalom, nije nimalo slučajno to što, u ovom trenutku i možda sa jednim izuzetkom, u Srbiji nema opozicione stranke koja bi sa sigurnošću mogla preskočiti cenzus od 5 odsto.

Kada se malo bolje pogledaju čak i zvanični rezultati izbora (inače, i sami pod sumnjom, zbog brojnih primera izbornih manipulacija, koji su u međuvremenu isplivali na površinu) može se videti da podrška režimskom bloku realno opada – mada sigurno ne onim tempom i intenzitetom koji bi mnogi od nas želeli

Ali, čak ni Vučić nije svemoguć. Kada se malo bolje pogledaju čak i zvanični rezultati izbora (inače, i sami pod sumnjom, zbog brojnih primera izbornih manipulacija, koji su u međuvremenu isplivali na površinu) može se videti da podrška režimskom bloku realno opada – mada sigurno ne onim tempom i intenzitetom koji bi mnogi od nas želeli.      

2014. godine SNS i SPS su zajedno imali čak 62 odsto podrške. 2016. imali su u zbiru 59 odsto. 2022. godine oko 55 odsto. A 2023. uprkos svemu što se na izborima događalo, opet u zbiru imaju procenat-dva manje. Ukoliko, pak, tu dodamo i SRS (koji je, recimo, 2016. išao čak do 8 odsto), onda je pad čitave te grupacije evidentan, konstantan i prilično ozbiljan. A pogotovo je ozbiljan ako se prisetimo da doslovno u svakom izbornom ciklusu, ili nakon njega, Vučić svoje redove ojača nekom krupnijom ili sitnijom akvizicijom iz do juče opozicionih redova – setimo se samo Boška Ničića, Šapića, Stamatovića, Zavetnika... i ko zna koga još koliko sutra?! I svi oni doprinose njegovom glasačkom i političkom saldu.

Dakle, nije baš sve tako crno kao što nam se ponekad čini. S tim da dobar deo naše opozicione i političke javnosti često previđa činjenicu da Vučić i njegovi zbilja padaju, ali, avaj, padaju sa vrlo velike visine. I da na raspolaganju još uvek imaju dosta resursa i sredstava – od fantomskih birača do fantomskih stranaka i „konstruktivnih opozicionara“ – da taj pad prolongiraju, ublaže i amortizuju.

(Glavni urednik Nove srpske političke misli)

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner